Prije 39 godina je prvi put bio u Dubrovniku. To nikad nije zaboravio jer je u Gružu osvojio svoj prvi naslov državnog prvaka.
– Bilo je to prvenstvo bivše države za mlađe pionire. Prvo sam bio najbolji na 400 slobodno, a potom i na 800 slobodno. Plivao sam na 400 slobodno u petoj prugi, a dobio sam do tada nepobjedivog plivača iz Ljubljane, koji je nakon tog poraza napustio plivanje. Vjerojatno mu je kasnije, s obzirom na moje rezultate, bilo žao što je prestao plivati – prisjetio se Borut Petrič, od nedavno novi šef struke Plivačkog kluba Jug.
Te, 1973. godine legendarni plivač bivše države je imao tek 12 godina.
– Bilo je to moje prvo tako daleko putovanje. Putovalo se do Dubrovnika 12 sati. Bila je to prava avantura, a posebna draž je bila što se ide na more. Sjećam se, nas četvero iz Kranja je tada nastupilo u Dubrovniku. Trebalo je na kvalifikacijama izboriti nastup na državnom. Nije mogao ići svatko. Sljedeće godine sam ponovno bio u Dubrovniku. U Gružu smo imali pripreme, spavali smo u sobama na bazenu. Tada je u sklopu bazena bio hotel. Pripreme su trajale deset dana. Vozili smo se žičarom na Srđ. Nekih stvari se i danas sjećam. Postoje slike iz tih godina. Slikali smo se na Stradunu. Zadnji put sam bio tu 2008. uoči Olimpijskih igara u Pekingu. Tada je Gruž bio domaćin Otvorenog prvenstva Hrvatske.
Prije 39 godina je dolazak u Dubrovnik za njega bila avantura, a danas, je li isto tako avantura preuzeti mjesto šefa struke Plivačkog kluba Jug?
– Ovo je još veća avantura. Prošle godine sam zbog plivanja bio odsutan od kuće četiri mjeseca. Dugo sam razmišljao o ovome, presudio je taj moj avanturistički duh, on mi je govorio: “Ajde, pođi tamo i napravi posao”. Uvjeti su u redu, e sad idemo nešto napraviti, ako se da nešto napraviti. Zadnje tri godine sam bio u rutini, radio sam sa samo dvije vrhunske plivačice i malo mi je postalo dosadno. Jest, izazov je bio loviti normu za Olimpijske igre, obje su u tome uspjele, ali druga nije otišla jer je druga Slovenka bila brža, ali raditi s djecom na nižem nivou, s početnicima te s malo starijima, je ono što me veseli. Ti mladi te gledaju, vole učiti, uče, a ovi stariji su profesionalci, koji drugačije gledaju na sport.
Međutim, ipak će se vaš mandat u Gružu ocijenivati po rezultatima starijih plivača?
– Pogrešno, jer važnije je zadovoljstvo svih plivača, odnos mene kao trenera prema njima, uprave prema njima, klima u samoj ekipi. To je nešto važnije nego hoće li jedan ili dvojica natjecatelja sutra ići na Europsko juniorsko prvenstvo. Mora biti zadovoljan i onaj koji je zadnji, najslabiji u grupi. I on mora napraviti korak naprijed u svom plivanju. U ovom trenutku kad ću početi raditi s jednom grupom ja ću imati 16 karijera, ali svaki od tih 16 plivača ima samo tu jednu karijeru. Nemam srca kazati kako karijera jednog od tih plivača nije važna koliko karijera drugog plivača. Sve karijere za trenera moraju biti isto značajne, a uvijek djeci govorim kako sam ja kao ogledalo, tko pokaže interes za plivanje, i od mene će dobiti isto takvu pažnju, i to nekoliko puta veću. Onaj tko ne pokazuje interes za rad ne može očekivati kako će od trenera dobiti isto ili više. Pazite, onaj tko plivanje shvaća kao rekreaciju, da se razumijemo, nema ništa ni protiv toga, ali ne može taj očekivati kako će klub prema njemu biti drugačiji. Dakle, nećemo nikoga izbaciti iz kluba, ali, malo ulažeš, malo ćeš i dobiti. Moraš uplatiti loto da bi mogao doći do dobitka, zar ne?
Rekli ste, novi izazov, a što ste vi uzeli sebi za cilj napraviti u Dubrovniku?
– Došao sam u Dubrovnik prazne zadaće, pogledao na internetu rezultate Jugovih plivača, ali to su samo brojke koje malo znače. Sad snimam plivače, trenere kako rade, u sljedećih desetak dana bih trebao doći do spoznaje što treba napraviti, treba li reorganizirati rad, tko i što može postići. Onda ću razgovarati s plivačima, koji bi bili u toj prvoj grupi, zatim sa svim trenerima. Nakon toga ćemo postaviti ciljeve. Oni moraju biti realni, ali na granici realnog. Ne smiju biti nerealni jer smo nakon toga svi razočarani, ali ne smiju biti niti lagani jer ih onda postignemo prerano, pa se zadovoljimo s tim.
Slovenija je imala 12 plivača na Olimpijskim igrama, a Hrvatska samo trojicu. Spomenuli ste kako slovensko plivanje dobre rezultate ostvaruje na dugim i srednjim prugama, a hrvatski na kratkim. Je li manja konkurencija u srednjim i dugim pa je bolje plivati te discipline?
– Daleko od toga. Norme su svugdje iste. Pa čak kad bi uspoređivali discipline po bodovima, 50 slobodno je bila najmanje zahtjevna norma, tu su plivači, ali i plivačice najlakše ostvarili normu. Na prvom popisu onih koji su izborili nastup na OI Slovenija je imala 11 plivača, a Hrvatska samo jednog, i to Kim Pavlin, koja trenira u Americi. Nakon toga su bili dodatni krugovi, u drugom je za Hrvatsku ušla Sanja Jovanović, a u četvrtom Mario Todorović. U tim sljedećim krugovima Slovenija je dobila još samo jednog plivača. Hrvati su puno talentiraniji nego Slovenci za plivanje, ali druga stvar, u Sloveniji se puno, puno više radi i zbog toga je tolika razlika. Zatim, u Hrvatskoj vlada neko mišljenje kako je 50 metara lakše trenirati nego duge i srednje pruge, a to nije istina. One nisu teže za trenirati nego se drugačije za njih trenirati jer ako želiš biti dobar na 50 metara i na 1500 metara moraš isto trenirati, jako, naporno, svakodnevno.
Možemo očekivati kako će Jugaši preferirati sad srednje i duge pruge?
– Da. Pazite, prva plivačica Juga, koje se ja sjećam, je bila Ana Košuta. Ona je plivala 800 kraul i bila je i te kako uspješna. Ana Matković, koja je sad u Rijeci, također pliva duge staze. Taj interes i želju plivati duge pruge su dobili tu, u Gružu, samo za uspjeti mora postojati interes kod svih strana, ne samo natjecatelja već i njegovog trenera.
Koliko je potrebno godina za dobiti pravog plivača i plivačicu?
– Osam godina, godinu manje, godinu više. Dijete najkasnije treba početi s plivanjem sa sedam godina, kod djevojčice se s 15 godina može očekivati rezultat, a kod dječaka sa 17 godina. Govorimo, naravno, o seniorskim uspjesima. Inače, četiri godine je potrebno za usvojiti element koji nije prirodan, i tek onda možemo razmišljati o pravom treningu, a četiri godine razmišljamo i prilagođavamo tijelo i um vodi, koja nije naš element – kazao je Petrič, koji je trenersku karijeru počeo u svom matičnom klubu, Zvezda iz Kranja. Jug mu je peti klub u njegovoj trenerskoj karijeri u kojem radi, a prvi izvan granica Slovenije.
NE SJEĆAM SE NIČEGA
Petrič je na EP-u u Splitu 1981. godine osvojio naslov europskog prvaka na 400 metara slobodno, a na istom prvenstvu osvojio je i srebro na 1500 metara slobodno. Može se pohvaliti i srebrom na Svjetskom prvenstvu 1978. u Berlinu (1500 metara slobodno), kao i broncama na Europskom prvenstvu u Rimu 1983. (400 i 1500 metara slobodno). U bogatoj plivačkoj karijeri osvojio je dva zlata na Mediteranskim igrama, na 400 metara slobodno u Splitu 1979. i 200 metara slobodno u Casablanci 1983. godine. Ima i broncu na Europskom prvenstvu u švedskom Jonkopingu 1977. godine (1500 metara slobodno).
– Od trenutka ulaska u cilj i osvojio naslov europskog prvaka do trenutka kada sam legao u krevet, a spavali smo tada za vrijeme EP-a u Splitu u hotelu Marjan, kod mene je to izbrisano. Ne sjećam se ničega. Tek se po slikama, televizijskim snimkama, prisjećam toga. Toliko sam bio van sebe zbog uspjeha, a sve jer je tu ispunjen taj moj dječački san, da nisam od sreće znao što se događa – istaknuo je Petrič.
LAKŠE JE BITI TRENER NEGO NATJECATELJ
Petrič je nastupio na tri uzastopne Olimpijske igre. Na svojim prvim Igrama u Montrealu 1976. godine ujedno je bio i najmlađi sudionik natjecanja. Imao je tek 14 godina i 325 dana. U Moskvi 1980. je bio peti na 1500 metara…
– To peto mjesto u Moskvi je moj najbolji plasman na Igrama. Inače, na prvim Igrama sam bio premali, na drugim sam bio bolestan, a na trećim sam sve uprskao. Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine su jedino veliko natjecanje u mojoj karijeri na kojima sam loše plivao. Sad sam prvi put kao trener bio na Olimpijskim igrama, i nakon iskustva iz Londona znam kako je lakše biti trener nego natjecatelj. Ne moraš ići rano na spavanje, možeš jesti koliko hoćeš… – nasmijao se Petrič.
TONĆI VLAŠIĆ / DUBROVAČKI VJESNIK