Plivački klub Jug je na nedavnom prvenstvu Hrvatske za sve dobne kategorije u Rijeci osvojio 11 medalja i to tri zlata, dva srebra i šest bronci. Maro Violić je najbolji u državi u mlađe – juniorskoj konkurenciji na 50 metara slobodno i 200 metara mješovito, ali nije on jedini jugaš s najsjajnijim odličjem. Marko Limov novi je prvak Hrvatske na 50 metara prsno u konkurenciji mlađih seniora. Rijeka i Marko očito se „vole javno“, nije to prvi put da mladi Jugov plivač ostvari zapaženi rezultat na bazenu Kantrida.
-U Rijeci mi se vazda nešto lijepo događalo. U tom sam gradu osvojio prvu medalju na državnom prvenstvu, prvi put osvojio zlato i prvi put osvojio medalju na 200 metara prsno. Očito je da ima neka kemija. A što reći o prvenstvu Hrvatske, napokon sam doma donio zlatnu medalju. Do sada sam se penjao na druga i treća postolja, ali nije me toliko iznenadio uspjeh na 50 prsno. Ipak je to moja omiljena disciplina i bio sam uvjeren kako sam bolji od protivnika. Potvrda je stigla u samim kvalifikacijama, ali trebalo je to ponoviti i u finalu. Stvarno sam odlično otplivao dvije utrke u jednom danu i uspjeh nije mogao izostati. O osjećaju ne trebam puno govoriti, toliko godina truda i upornosti konačno je dobilo zlatni sjaj i ta će mi utrka uvijek ostati u posebnom sjećanju. Iznenadila me utrka na 200 prsno i osvajanje bronce, znao sam da tu disciplinu mogu dobro odraditi, ali nisam se nadao bronci – objašnjava Marko Limov, rođen 23. siječnja 1992. godine.
A sve je počelo sasvim slučajno.
-Točnije, iz zdravstvenih razloga. Majka me zbog bronhitisa dovela na plivanje gdje su ubrzo nestali ti problemi i jednostavno sam zavolio bazen i sve oko njega. Počeo sam plivati prije 13 godina i to u prvom razredu osnovne škole. Prva trenerica mi je bila Hilda Zeier, potom Husein Mehaković, Joško Turk i Matijana Staničić.
Plivanje je na kraju postao sport broj jedan, ali dvojba je dugo trajala.
-Da nisam plivač, sigurno bih bio nogometaš. Zamalo sam i odustao od plivanja radi lopte. U mlađim danima, kada nisam bio na bazenu, onda sam na igralištu igrao nogomet. Jednostavno volim taj sport i gotovo.
Nije teško pretpostaviti što je najveći uspjeh u tvojoj sportskoj karijeri?
-Naravno, naslov prvaka Hrvatske na 50 metara prsno iz Rijeke. Bio sam do sada juniorski viceprvak države, triput treći u državi kao mlađi senior, dvaput treći, jednom drugi i jednom – prvi. Ostaje neostvarena želja otići na jedno veliko natjecanje, ali za to je potrebno otplivati rezultat koji je vrijedan 850 bodova. Moj rezultat na 50 prsno iznosi 805 bodova ili slikovitije, potrebno mi je još pola sekunde da ostvarim i taj cilj.
Obuka neplivača u Gružu donijela je i prve trenerske zadatke. Kako si se snašao u novoj ulozi?
-Bilo mi je to prvi put u životu. Sretan sam i zadovoljan kako je sve prošlo, ali nema govora o nekoj daljnjoj karijeri plivačkog trenera. Na prvom mjestu je završiti faks. Na jesen ću krenuti u treću, a ujedno i posljednju, godinu Preddiplomskog studija na Sveučilištu u Dubrovniku – smjer Brodostrojarstvo.
Trenerica Matijana Staničić obilježila je dobar dio tvoje plivačke karijere.
-Već sedam godina je Matijana Staničić moj trener i njezina uloga je uistinu velika. Zadovoljan sam kako se slažemo, dosta pričamo i to ne samo o plivanju nego i o životu izvan bazena. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Zahvaljujem joj na svemu što me je naučila i što je bila uz mene na svim mojim nastupima.
Plivački klub Jug danas ima jako mladu momčad, ali već se naziru talenti za seniorske vode. Koga bi izdvojio?
-Moram pohvaliti mlađe – juniorskog prvaka države – Mara Violića. Puno obećava, dosta je napredovao ovu godinu i nadam se da će tako nastaviti i dalje. Puno bi toga mogli napraviti kadeti Ilario Radić i Mihael Vidojević te kadetkinje Frane Miloslavić i Paula Garbin. Žao mi je što Sara Knežević, inače naša kadetkinja, seli u Rijeku. Ona će po meni vrlo brzo biti još puno bolja plivačica i šteta što odlazi jer bi dogodine imali odličnu kadetsku štafetu. Sretno Sara, želim ti svu sreću na bazenima na Kantridi!
Planovi za budućnost?
-Želio bih nakon faksa otići na kadeturu i početi karijeru na brodu. I to sve raditi s jednakim žarom kao što to sad radim u bazenu. S druge strane, ne želim sada puno razmišljati o tome jer uživam u plivanju. Vazda govorim da ću, dokad bude trajao faks i ako on bude išao kako planiram, sigurno i dalje trenirati. Bazen u Gružu je ipak postao važan dio mog života.
Marko je za kraj želio spomenuti i nekoliko dragih osoba.
-Prvenstveno hvala mojim roditeljima koji su uvijek uz mene i najveća su mi podrška u životu. Moram spomenuti i susjeda Mara Previšića, inače fizioterapeuta, koji pomaže u svako doba dana i kada je njegova stručna pomoć stvarno potrebna. Bravo i za predsjednika kluba Stanka Manenicu. Uveo je neke dobre promjene i nadam se da će tako i nastaviti – zaključio je Limov.